Koristite tražilicu za pretraživanje pojmova unutar stranice i Bhagavad-gite kakva jest online.

Sacinandana svami - Moj put u Ameriku

Časopis Krsna katha, srpanj 2003., urednica Vinata devi dasi
Ako ga želite dobivati na kućnu adresu, svoj broj možete naručiti pozivom ili SMS-om na telefon 0989235621 ili mailom na .

"Je li to prvi put da si došao u Ameriku?" pita me mladi bhakta iz washingtonskog templa. Moj odgovor: "Ja nisam došao u Ameriku. Došao sam u drugačiju zemlju, Zemlju prijateljstva."

Da, moja namjera na ovom putu nije posjetiti samo još jednu zemlju, već družiti se s mojim prijateljem Radhanatha maharađom, a istodobno i propovijedati. Prošle godine mi je maharađa predložio da bismo se mogli dulje vrijeme družiti u Americi gdje on nije toliko zaposlen kao inače. (Kasnije sam shvatio da je to vrlo relativna tvrdnja.) Istodobno mi je sugerirao da tamo propovijedam i donesem bhaktama malo osvježenja.

Bilo nam je jako lijepo zajedno. Šetali smo uz obale jezera i napričali se do mile volje. Pjevali smo i plesali ispred Gospodina Đagannatha, držali poletna predavanja bhaktama, raspravljali kako nadvladati prepreke u propovijedanju i razmišljali o tome kako da se još družimo u budućnosti. U srcu sam duboko uvjeren da zajedničko propovijedanje uz osobe koje su vam bliske može biti vrlo učinkovito.

Ako proučimo ljudsku svijest, naći ćemo da je otkriti pravo prijateljstvo zanimljivije od potrage za zlatom ili slavom, pronalaženja lijeka za smrtonosne bolesti i otkrivanja otoka s blagom. Gitopanišada o prijateljstvu kaže: "Onaj tko prati drugoga na festivalima, u siromaštvu, u općenarodnim teškoćama, na sudu i, na kraju, u krematoriju - istinski je, pravi prijatelj." Za naš devocijski razvoj potrebni su nam prijatelji koji nas razumiju i nadahnjuju.

Prijateljstvo je poput rijeke koja teče polako u početku, kad se razlije iz izvora. No, ona raste i raste, dobivajući na snazi i energiji sve dok se ne ulije u veliki ocean. Mogu iskreno reći da je to moj osjećaj s H.H. Radhanatha svamijem.

Kad sam stigao u Washington, dočekao me je neljubazni carinik koji je imao mnogo primjedbi na moju vizu. Amerika je postala vrlo oprezna u pogledu useljenika - izvornih utemeljitelja ove zemlje. To je objašnjivo, jer je u Ameriku doputovalo mnogo ljudi koje su u nedavnoj prošlosti zavarali praznim obećanjima vrlo razvijenog materijalizma. Njihove frustracije su se pretvorile u gnjev. I 11. rujan je zgranuo cijelu zemlju te Amerikanci, u uzaludnom naporu da iskažu svoju moć, sada vješaju nacionalne zastave ispred svojih kuća i u njima. Uuh, veliki povratak patriotizmu. Kako sam samo bio sretan kad sam ugledao sretno, nasmiješeno lice Dinanatha i njegove žene koji su me primili nakon tih iskušenja.

AMERIČKE I INDIJSKE VJEVERICE

Prvoga jutra kad sam se probudio u Americi pozdravile su me vjeverice koje su skakale po prozoru moje sobe. Odmah sam se sjetio Šrila Prabhupade koji je jednom rekao: "I u Indiji i u Americi ima vjeverica. Samo su u Americi deblje. Tako je i ljudska priroda svugdje prisutna. Razlike su jako male." Budući da sam toliko čitao o Šrila Prabhupadinom boravku u Americi, primijetio sam da na sve gledam iz Šrila Prabhupadinih očiju: sjetio sam se njegovih riječi, njegovih analogija, poanti sa predavanja. Vrlo je lijepo gledati na svijet očima svoga duhovnog učitelja. Čovjek otrkiva stvari koje bi inače previdio.

Uvečer mog prvog dana boravka u Washingtonu dolazi Radhanatha maharađa i dugo razgovaramo. Bit ćemo zajedno dva mjeseca - najduže do sada.

Nakon nekoliko propovjedačkih programa, u hramu se odvija veliko vjenčanje. Odlučujem otići razgledati grad. U Nacionalnom muzeju povijesti učimo o ropstvu u južnim državama Amerike, o tome kako su useljenici oblikovali Ameriku i vidimo imresivan popis predsjednika. Dopustili su mi čak popeti se za govornicu i pred TV kamerama održati kratki govor. Kasnije smo vidjeli i Bijelu kuću i razmišljali o kontroverznim idejama Amerike da se igra svjetskog policajca.

Nakon Washingtona, iduća stanica nam je zajednica New Vrindavana, gdje se svake godine održava veliki festival. Prisutno je oko 700 bhakta, seminari su dobro posjećeni, a ja imam priliku obratiti se mnoštvu u nekoliko navrata. Posjećujemo Zlatnu palaču koja još uvijek sjaji kao vrijedan dragulj, govoreći o slavama Šrila Prabhupade mnogim turistima i hodočasnicima koji ovamo dolaze. Zatim krećemo na obilazak povijesnih znamenitosti New Vrindavane. Radhanatha maharađa nam objašnjava da je Šrila Prabhupada rekako kako se New Vrindavana ne razlikuje od Vrindavane. Raspravljamo o toj zanimljivoj temi: kako svugdje vidjeti transcendentalnu dhamu. Kada je Šrila Prabhupada bio u New Yorku, jedna Amerikanka ga je pitala da li se on stvarno nalazi u Americi (mora da je uočila Šrila Prabhupadinu transcendentalnu prirodu). Na njeno iznenađenje je Šrila Prabhupada odgovorio: "Ne, ja nisam u Americi, ja sam uvijek u Vrindavani. Budući da nisam prihvatio američki način života i da uvijek mislim na Vrindavanu, ja sam u stvari u Vrindavani."


VIDJETI KRIŠNU SVUGDJE

To je doista savršena vizija: vidjeti Krišnu svugdje, a sa Njim i svetu dhamu. Mi smo često toliko prekriveni da ne možemo vidjeti Vrindavanu čak ni kada smo fizički tamo.

U svojoj knjizi "Dnevnik putujućeg propovjednika" Indradyumna maharađa piše:

"Jednom je Šrila Prabhupada šetao Vrindavanom sa svojim učenicima, opisujući duhovne slave dhame. Njegov opis je bio toliko detaljan i živopisan da su bhakte bili uvjereni da on vidi Gospodinove zabave pred sobom. U jednom trenutku ga je učenik prekinuo i rekao da usprkos Šrila Prabhupadinim divnim opisima on vidi samo vozače rikši, stare zgrade, kanalizaciju, svinje i pse. Šrila Prabhupada se nasmiješio i rekao da njegov učenik ne može vidjeti duhovnu prirodu dhame jer ima "trun" u oku. Bhakta je počeo trljati oči, a Šrila Prabhupada se nasmijao i rekao: "Ne, ne takav trun. Tvoj trun su materijalne želje. Kad budeš uklonio te želje iz svog srca, tada ćeš vidjeti Vrindavanu kakva jeste."

Iz New Vrindavane letimo ravno u sunčanu Floridu. Tamo je Alachua, prekrasna zajednica od 800 bhakta, sa tri škole i hramom i mnogo braće i sestara po Bogu. Od jutra do mraka sam zaposlen: jutarnja predavanja, susreti s bhaktama, razgovor s učenicima u školi, posjeti mnogim divnim obiteljima pa čak i prikazivanje slajdova, harinami, jagje itd. Moj seminar koji sam svakog jutra držao, "Vidjeti Krišnu iza svega, dobrog i lošeg" je jako dobro primljen od strane bhakta. Templeroom je bio krcat, a još je mnogo bhakta slušalo preko radia. Da, svako predavanje i kirtan se prenose preko vlastitog hramskog radija.

Jedan bhakta mi je ukazao na posebno značajnu izjavu o tome zašto Krišna ponekad pušta Svog bhaktu da čeka prije no što mu se razotkrije. Tako je lijepa da je želim podijeliti s vama: "Moji dragi prijatelji, možda ćete biti ožalošćeni Mojim riječima i djelima, ali morate znati da pokekad ne uzvraćam bhakti u njegovim nastojanjima. Moji bhakte su Mi jako privrženi, ali ponekad im ne uzvraćam osjećaje zato da bih povećao njihovu ljubav prema Meni. Kad bi Mi tako lako mogli prići, pomislili bi, 'Krišnu je tako lako dostići.' Zato im ponekad ne odgovaram. Ako osoba nema novca, a nakon nekog vremena ga skupi, a potom ga izgubi, mislit će na taj novac 24 sada na dan. Tako i Ja, da bih povećao ljubav Svojih bhakta, ponekad izgledam izgubljen za njih, a umjesto da Me zaborave, oni osjećaju kako njihova ljubav prema Meni raste. Dragi Moji prijatelji, nemojte misliti da sam otišao od vas. Uvijek sam uz vas. Samo promatram koliko ste željni Moga društva kad Me nema." (Knjiga o Krišni, "Krišna se vraća gopijama", poglavlje 32)

VI STE MI SPASILI ŽIVOT

...često su znali susresti uspješne poslovne ljude u skupim odijelima koji su ih zaustavili na ulici i rekli, "Vi Hare Krišne ste mi spasili život. Kad sam još bio siromašan student ponudili ste mi odličan, kako se ono zvao, ah da, prasadam."Također smo posjetili Gainesville gdje bhakte imaju uspješan program dijeljenja hrane studentima već 25 godina. Ponekad se skupi red od 500 studenata koji čekaju na obrok prasadama. Bhakte su se, dozvolom uprave sveučilišta, smjestili na sam ulaz. Bhakte u drugim gradovima često su znali susresti uspješne poslovne ljude u skupim odijelima koji su ih zaustavili na ulici i rekli, "Vi Hare Krišne ste mi spasili život. Kad sam još bio siromašan student ponudili ste mi odličan, kako se ono zvao, ah da, prasadam. Ako vam nešto treba samo recite." Tamo, u Alachui, vidio sam mnoge poznate bhakte, između ostalih i Jagadisa Prabhua, koje privlači život u ovoj zajednici.

Naša iduća stanica je New York, gdje se ponovo srećem s Radhanatha maharađom. New York je mjesto gdje je svjesnost Krišne započela svoj put iz male prodavaonice u Lower East Sideu na Manhattanu. Svaki je bhakta čuo za Drugu aveniju 26., ali nezaboravno je iskustvo kada tamo zaista uđete u prostor te svete tirthe. Kad sam otvorio vrata, osjetio sam kao da prolazim kroz vremenski tunel i stižem u 1966. Šrila Prabhupada sjedi na svom sjedalu. Njegov glas podrhtava od požurivanja: "Dragi moji američki mladići i djevojke, prihvatite svjesnost Krišne. To je najvažnija stvar."

Šrila Prabhupada je naveo analogiju: ako je netko izvan kuće zahvaćene požarom, učinit će najbolje što je u njegovoj moći da uvjeri ukućane da pobjegnu iz kuće. Čak i ako ne zna dobro jezik - gonjen je hitnoćom i uvjerit će ljude unutra da pobjegnu. No, Šrila Prabhupada nije samo opisao put bijega. Njegov glavni zadatak je bio da nas uvjeri u to da postoje aktivnosti izvan gorućeg materijalnog svijeta - u carstvu predanog služenja.

U New Yorku smo održali nekoliko harinama. Ljudi su ovdje već navikli na hariname i neki nam se veselo priključuju plešući. Evo jednog lijepog stiha o harinamu koji će vas inspirirati da izađete na ulicu pjevati Sveto Ime: "O Svevišnja Božanska Osobo, kad netko poželi pjevati Tvoje sveto ime, grijesi drhte od straha, slave materijalne opsjene blijede, Jamarađa i Čitra Gupta veselo, a i sa strahopoštovanjem promatraju stopala pjevača, a Gospodin Brahma priprema madhupaku da ga obožava. O Gospodine, što još mogu reći?" (Padyavali)

PROGRAM U SINAGOGI

Dan prije Ratha Yatre imamo divan program u židovskoj sinagogi. Nikada nisam bio na primjerenijem mjestu za održavanje programa svjesnosti Krišne: gotska arhitektura, svjetlost mnogih svijeća, umjetnička rasvjeta, a na sredini predivan oltar za Gospodina Čaitanyu i Đagannatha. Radhanatha maharađa je lijepo govorio o potrebi čišćenja srca da bismo ga učinili Gospodinovim hramom. Na kraju smo imali nezaboravan kirtan s Vrakešvara Panditom, kirtan liderom koji pjeva s bhakti i sposobnošću da tu bhakti prenese u srca svih učesnika.

Zatim je došao dan Ratha Yatre. Povorka je jednostavno neopisiva. Imamo troja ogromna kola, a ispred svakih ide kirtan grupa. Dok smo se kretali po jednoj od najvažnijih ulica svijeta (5. avenija), ozračje duhovnog svijeta nas je obuhvatilo i sve drugo se je zaustavilo. Povorka je bila duga i živopisna. Dok sam pjevao "Jaya Jagannatha, jaya Jagannatha", mogao sam se samo čuditi milosti Gospodina koji se tako milostivo pojavljuje da bi blagoslovio uvjetovane duše. Ratha Yatra festival smo održali u Washington Square parku. Došao je čak i Harikeša, tajanstveno privučen milošću Gospodina Đagannatha.

Najbolji dio festivala mi je bio služba odgovaranja na pitanja. Postavljena su divna pitanja, npr: kako biti spreman opraštati u životu. Da, njujorčani su duboko misaoni ljudi. Primijetio sam to kad smo se vozili u poznatim njujorškim taksijima. Činilo se da je svaki vozač taksija filozof za sebe koji se s poštovanjem uključuje u filozofsku raspravu s vama. Čuo sam da se ponekad novi bhakte vraćaju iz taksija poraženi u filozofiji. Osim jednoga, svi taksi vozači s kojima smo bili postavljali su ozbiljna pitanja. Taj jedan je bio došao uz Rumunjske i rekao da su se u njegovu djetinjstvu neki ljudi skrivali u planinama Rumunjske i pjevali neke mantre.

TULASI PLEŠU

Naša iduća stanica je Gita Nagari. Tamo sam doživio čudo koje neću moći zaboraviti: Neposredno prije predavanja ušao sam u sobu za Tulasi i opazio da sve biljke plešu. Ispočetka sam pomislio da se radi o propuhu pa sam zamolio Bhakti-tirtha maharađa da malo pogleda i zatvori prozor ako je potrebno. Ali svi su prozori bili zatvoreni. Tulasi devi je drhtala od zanosa. Sve biljke su nježno podrhtavale u velikom zanosu. Obojica smo mogli samo odati najponiznije poštovanje tim najvećima od Krišninih bhakta u obličju Tulasi koji su nas došli pročistiti. Otišao sam jako sretan, želeći da što prije odem u Vrindavanu. Kada su ekstatični simptomi Tulasi devi prestali, mogao sam samo zamisliti da je ona vidjela božanske zabave Gospodina, koje su se odvijale u transcendentalnoj dimenziji. Oh, koliko bih želio da se moje slijepe oči otvore.

Na predivnoj farmi Gita Nagari, Radhanatha maharađa i ja proveli smo zadnju večer družeći se. Zajedno s Bhakti-tirtha maharađom i Vrakešvara Panditom pričali smo o vrlo dubokim temama svjesnosti Krišne. Zatim smo prešli na praktična pitanja: Kako da naš pokret dobije veće značenje? Kako da univerzalna poruka svjesnosti Krišne dosegne više ljudi?

Iduća je stanica Boston - sveučilišni grad. Tamo imamo divan hram u samom centru grada. Tijekom harinama su nam mnogi studenti mahali, jer su već imali dodira kroz razne univerzitetske programe koje vode bhakte.

Na kraju smo se zaustavili u New Jerseyu, gdje smo bili gosti u palači Samik Rišija, vrlo predanog i bogatog Indijca, učenika Šrila Prabhupade.

Čini se da ponekad trebamo napraviti nekoliko koraka unatrag da bismo potom krenuli naprijed s velikim poletom. To je gotovo poput njihanja na ljuljački. Kad se želite zanjihati prema naprijed, morate se prvo malo zanjihati unatrag da postignete potreban zalet.Kad ponovo razmišljam o tom svom putovanju, prepunom događaja i inspiracija, nezaobilazno se vraćam na glavni motiv svakog hodočašća:U svjesnosti Krišne putujemo da bismo na kraju došli do lotosovih stopala Gospodina Krišne. Naša putovanja su u konačnici posvećena tom transcendentalnom cilju. Imao sam još jednu realizaciju: Iako sam otišao daleko od moji zona propovijedanja u Europi, u svom sam srcu pronašao veliku posvećenost i predanost tim mjestima. Naročito je želja za propovijedanjem u Njemačkoj postala izraženija u mom umu no ikada. Čini se da ponekad trebamo napraviti nekoliko koraka unatrag da bismo potom krenuli naprijed s velikim poletom. To je gotovo poput njihanja na ljuljački. Kad se želite zanjihati prema naprijed, morate se prvo malo zanjihati unatrag da postignete potreban zalet. Na sličan način ja u svom srcu osjećam veliku odlučnost i entuzijazam da na mnogo načina pomognem u propovijedanju u Njemačkoj i Hrvatskoj, Srbiji i Bosni.

Mnoge su se stvari dogodile u Americi i teško mi je sve zapisati. No, idući put kad se budemo vidjeli osobno, popričat ćemo ako vas bude zanimalo što se događalo u meni.

• godina 2003.
  • travanj2003
  • svibanj2003
  • lipanj2003
  • srpanj2003
  • kolovoz2003
  • rujan2003
  • listopad2003
• pitanja i odgovori