Dualnosti

HG Vrsabha prabhu (Vladimir Pavić)
(Iz knjige "Samo u prolazu")

Kada počinim grijeh – zažalim,
a kada ne počinim – zaželim.
U oba slučaja patim, jer sam podložan dualnostima
koje me sa dna doline bacaju na vrh klisure.
Isušuju moja pluća u morskim dubinama.
Bakljama požude prže moje tijelo sve dok ne dobijem ozebline.
Glavu mi guraju u kovčege s leševima sve dok ne osjetim miris anđeoski.
Tjeraju me da plačem od sreće sve dok ne primijetim da jecam od očaja.
Mač mi u ruke daju i kažu da se njime sreća kuje.
Otrov mi na jezik stavljaju sve dok ne okusim slast ambrozije.
Snijegom me zatrpavaju dok mi ne sažegnu želju za istinom.
Pušu vjetrove u moja jedra sve dok se ne nasučem na nekoj pješčanoj
dini...
Oh da; dualnosti materijalne prirode
su tek oruđe u rukama kraljice obmane,
koja svojim zanosnim tijelom i milozvučnim riječima
baca na koljena i najveće čarobnjake ovog univerzuma.
Iz debelih knjiga drevne mudrosti saznajem da ona nije
gospodarica, već sluga.
Sluga onoga koji posjeduje sve – osim moje ljubavi,
kao lotosovog cvijeta, koji će jednog dana proklijati
iz mojeg srca.
I tek kad mu taj cvijet predam, za mene će ova
turobna čarolija prestati.

Limerick, 08/05/01

Dualnosti materijalne prirode su vrlo zbunjujuće za uvjetovana živa bića (ona koja se poistovjećuju s tijelom u kojemu trenutno borave). Svatko pokušava izbjeći lošiju stranu realnosti materijalne prirode (patnju, siromaštvo, bol, mržnju, strah, itd). Prirodno je da svi teže užicima, obilju, sreći, ljubavi, itd. Ali s duhovnog stajališta gledano – ta svjetlija strana materijalne prirode veže uvjetovana živa bića za svijet materije, i neminovno, za sve što ide sa njime u paket aranžmanu – vlastito tijelo, tuđa tijela, ponovno rođenje, bolesti, starost i smrt.

Gospodin Krišna poručuje u "Bhagavad–giti" da je vrlo mudra ona osoba koja je nadišla dualnosti materijalne prirode (što uključuje i materijalne užitke) i koja je došla na razinu duhovne svjesnosti. Tek na razini duhovne svjesnosti, inteligentne osobe mogu kušati vječno duhovno blaženstvo, koje je svojstvena karakteristika svakog živog bića. To duhovno blaženstvo koje kulminira u nesebičnoj ljubavi prema Krišni – ne može doći do izražaja toliko dugo dok se osoba poistovjećuje s materijalnim tijelom i materijalnom svjesnošću.

Evo pogodne poredbe. Krišnina materijalna (iluzorna) energija nametne svakom uvjetovanom biću određeni "hardware" (tj. tijelo) i "software", određeni program (tj. svjesnost) po kojemu se ponaša u skladu s dobivenim tijelom. Zbog toga se živo biće u tijelu psa ponaša kao pas, živo biće u tijelu svinje se ponaša kao svinja, živo biće u tijelu čovjeka se (uglavnom) ponaša kao čovjek, itd. Ova poredba navodi na zaključak da su sva uvjetovana živa bića baš kao kompjuterizirani roboti (a ima ih raznih oblika) koji funkcioniraju (ponašaju se) u skladu s programom/"software"–om koji im je nametnut.

Ali uistinu, naša prava, vječna duhovna priroda nema apsolutno nikakve veze niti s nametnutim "hardware"–om (tijelom), niti sa "software"–om (materijalnom svjesnošću). Čitava ideja vedske literature je da nam ponudi duhovno znanje o tome kako možemo odbaciti niz nametnutih materijalnih identiteta (iz života u život) i prestati biti roboti, tj. zombiji – i kako možemo probuditi svoj vječni, istinski identitet živog bića koje ima svoj vječni odnos sa Krišnom. Taj odnos je temeljen na nesebičnoj duhovnoj ljubavi što se izmjenjuje s obje strane – Krišnine i naše. To duhovno savršenstvo se jezikom sanskrta naziva sanatana–dharma, "vječna i izvorna dužnost (ili odlika) živoga bića".

***
Ovu izvanrednu knjigu možete skinuti u našoj download sekciji, a papirnatu verziju možete naručiti kod autora na e-mail: .

***
(Slijedi predgovor knjige)

Predgovor

Ovo nije obična knjiga. Zbirka pjesama koju držite u rukama može poslužiti kao vodič kroz labirint koji vodi do jedne drevne, gotovo zaboravljene civilizacije koja je kroz tisućljeća čovječanstvu nudila savršenstva i ideale za kojima čovjek današnjice svakodnevno žudi. Da biste uspjeli doći u kontakt s jednim sasvim drugačijim svijetom, neophodno je da tijekom čitanja ove poezije stavite na stranu sve svoje predrasude, sumnje i čvrsto ukorijenjena uvjerenja – i u svojim mislima krenete na put u jednu sasvim drugačiju realnost; onu koja se beskonačno rasprostire izvan domašaja ljudskih osjetila.

Iako je Vladimir Pavić novo ime u hrvatskoj poeziji, njegovo umijeće je umijeće starog majstora i nadarenog pjesnika. Bila sam iznenađena spektrom poetskih stilova kroz koje Vladimir provlači svoje pero; sve od deseteračkih junačkih pjesama srednjega vijeka, preko stila poezije američke "Beat generacije" ‘60–tih godina, pa do moderne poezije u prozi. Većina pjesama iz zbirke "Samo u prolazu" bude jake osjećaje i kroz vješto dočarani kolorit prenose čitatelja u jedan sasvim drugačiji svijet; svijet iznad svjetovne metafizike, parapsihologije i mistike.

S druge strane, neke od njegovih pjesama su vrlo eterične i stvaranjem slika živih boja odvode čitatelja u prošlost i "dobre stare dane". Ali ono što je zajedničko skoro svim pjesmama ove zbirke, snažna je duhovna poruka koja prenosi mudrost starih vremena; poruka koja ima za cilj trgnuti čitatelja iz vrtloga svakodnevnog života i inspirirati ga da krene pustolovnim putem u potragu za svojim vlastitim jastvom, bićem koje vječno postoji iza iluzornog ogledala zvanog materijalni svijet.

Poezija V. Pavića nema za cilj tek zabaviti čitatelja i zadovoljiti ga riječima koje on želi čuti. Ne; mnoge od ovih pjesama podsjećaju na urlik mudrosti koja drma čitatelja za ramena i budi ga iz dnevnih snova, šarolikih laži i ringišpila monotonije. On je postavio svoju poeziju na temelje poezije starih majstora pera, velikih svetaca i filozofa drevne Indije, koji su gotovo nepoznati širokim čitalačkim krugovima na Zapadu. Iako se Vladimirova poezija po stilu ipak razlikuje od njihove, on u suštini ne donosi ništa novo, već "staro vino u novim bocama", tj. staru mudrost koja još od pradavnih vremena vodi čovječanstvo do materijalnog i duhovnog savršenstva.

V. Pavić je zapravo buntovnik koji diže svoj glas protiv ljudskog bezumlja i laži što svojim crnim ogrtačem obavija svijet ljudi koji su se otuđili od tradicionalnih vrednota i prihvatili, kako on to već kaže “jeftina i isprazna zadovoljstva kao cilj i smisao svog življenja.” On je buntovnik koji diže svoj glas u ime pravde, istine i mudrosti, želeći svojom poezijom izbrisati razlike temeljene na vrsti tijela, boji kože, te nacionalnoj i religijskoj pripadnosti. Iskreno se nadam da će ova poezija prije ili poslije pronaći svoje zasluženo mjesto u antologiji hrvatske književnosti.

Marija Gregurek