Formula za mir

Svevišnji se Gospodin u razotkrivenim spisima opisuje kao sac-cidananda-vigraha. Sat znači „vječan", cit znači „pun znanja", ananda znači „radostan", a vigraha „određena osoba". Stoga je Bog, Svevišnji Gospodin kojemu nema premca, vječna, radosna osoba posve svjesna Svog identiteta. Ovo je sažet opis Svevišnjeg Gospodina kojemu nitko nije ravan, niti je tko veći od Njega.

Živa bića, jive, sićušni su uzorci Svevišnjega Gospodina i zato u njihovom djelovanju otkrivamo želju za vječnim postojanjem, želju za posvemašnjim znanjem te nagon za traženjem sreće na različite načine. Ove tri odlike živog bića slabo su vidljive u ljudskom društvu, dok su stotinu puta izraženije kod bića koja prebivaju na višim planetima, zvanim Bhurloka, Svarloka, Janaloka, Tapoloka, Maharloka, Brahmaloka itd. na kojima je puno više uživanja.

Međutim, čak je i razina uživanja na najvišem planetu materijalnog svijeta (koja je tisuće puta veća od uživanja na Zemlji), opisana kao beznačajna u usporedbi s duhovnim blaženstvom koje se osjeća u društvu Svevišnjega Gospodina. Kao što je kap oceana beznačajna u usporedbi s oceanom, tako i užitak stapanja s neosobnim duhovnim sjajem izgleda beznačajno u usporedbi s ljubavnim služenjem Gospodina u različitim odnosima.

Svako živo biće želi uživati u materijalnom svijetu što je više moguće, međutim, ovdje je svatko nesretan. Ta nesreća je prisutna i na svim spomenutim planetima, unatoč dugom životnom vijeku i izrazito udobnom životu.

To je zakon materijalne prirode. Čovjek može povećati dužinu i udobnost života do najviše moguće mjere, no ipak će, prema zakonu materijalne prirode, biti nesretan. To je stoga što se kvaliteta sreće koja odgovara našoj prirodi razlikuje od sreće koja proizlazi iz materijalnih djelatnosti. Živo biće je sićušni djelić sac-cid-ananda-vigrahe i stoga je neizostavno sklono radosti koja je duhovne kvalitete. Međutim, ono uzaludno pokušava doživjeti svoju duhovnu radost u stranom ozračju materijalne prirode.

Riba izvađena iz vode ni pod kojim okolnostima ne može biti sretna na kopnu - potrebno joj je vodeno stanište. Na isti način, sićušnom sac-cid-ananda živom biću istinsku sreću ne može donijeti materijalno planiranje njegova zavedenog mozga. Ono mora dobiti drugačiju vrstu sreće, transcendentalnu sreću, koja se naziva duhovno blaženstvo. Trebamo težiti uživanju u duhovnom blaženstvu, a ne u materijalnoj sreći.

Dobro je težiti duhovnom blaženstvu, no ono se ne može postići pukim negiranjem materijalne sreće. Teorijsko negiranje materijalnih djelatnosti za koje se zalaže Sripada Sankaracarya može odgovarati beznačajno malom broju ljudi, ali djelatnosti predanog služenja o kojima govori Sri Caitanya Mahaprabhu, najbolji su i najsigurniji put za postizanje duhovnog blaženstva. One, ustvari, mijenjaju sam izgled materijalne prirode.

Žudnja za materijalnom srećom naziva se požudom, a požudne djelatnosti prije ili kasnije dovode do razočaranja. Tijelo zmije otrovnice je jako hladno, no želi li netko uživati u hladnoći zmijskoga tijela pa se njime ovjenča, zmija će ga sigurno ugristi i usmrtiti. Materijalna su osjetila poput zmija, a upuštanje u tzv. materijalnu sreću sasvim sigurno ubija duhovnu osvještenost osobe. Zato razumna osoba treba težiti pronalaženju pravog izvora sreće.

Jednom je nekom budalastom čovjeku koji nije poznavao okus šećerne trske prijatelj predložio da kuša kako je ta trska slatka. Čovjek je pokušao doznati kako šećerna trska izgleda, a prijatelj mu je površno objasnio da šećerna trska sliči bambusovom štapu. Budalasti je čovjek potom pokušao iz bambusovog štapa dobiti sok šećerne trske, no, naravno, nije u tome uspio.

U istoj se situaciji nalazi živo biće kada za vječnom srećom traga u materijalnom svijetu, koji ne samo da je prepun nevolja i bijeda, već je prolazan i treperav. Materijalni je svijet u Bhagavad-giti opisan kao pun bijeda. Težnja za srećom je dobra, ali pokušaj da se sreća dobije od inertne materije, putem tzv. znanstvenih poduhvata, iluzoran je. Zaluđene osobe to ne mogu shvatiti. Gita [16.13] objašnjava kako osoba vođena požudom za materijalnom srećom misli: „Danas imam toliko bogatstva, a prema mojim planovima, steći ću još i više. Danas je toliko toga moje, a u budućnosti će se to još povećati."

Sve što se u bezbožnoj civilizaciji zbiva, namijenjeno je samo zadovoljavanju osjetila, a svi luduju za novcem da bi održali tu ispraznu predstavu. Svi tragaju za novcem, jer novac je sredstvo razmjene kojim se dobivaju predmeti za zadovoljavanje osjetila. Očekivati mir u takvom paklenom ozračju zlatne groznice, samo je utopijsko snatrenje. Dok bude postojala i trunka ludila za zadovoljavanjem osjetila, mir će biti jako, jako daleko. Jer činjenica jest da je svatko od nas po svojoj prirodi vječni Gospodinov sluga te stoga ni u čemu ne možemo uživati neovisno o Gospodinu. Moramo uključiti sve u transcendentalno služenje Gospodina i zadovoljavanje Njegovih interesa. Samo nam to može donijeti željeni mir. Dio tijela ne može sebe zadovoljiti; može jedino služiti cijelo tijelo i iz tog služenja izvući zadovoljstvo. Međutim, danas su svi zaokupljeni djelovanjem za vlastiti interes i nitko nije spreman služiti Gospodina. To je osnovni uzrok materijalnog postojanja.

Počev od najvišeg državnika pa sve do najnižeg čistača ulice, svatko radi s idejom nezakonitog stjecanja bogatstva. Međutim, nezakonito je i pogubno raditi samo za svoje vlastite interese. Čak je i njegovanje duhovnog znanja samo za svoje osobne interese, nezakonito i pogubno.

Kao rezultat nezakonitog stjecanja novca, u svijetu nema nestašice novca; ali vlada nestašica mira. Budući da je cjelokupna ljudska energija okrenuta stjecanju novca, ta se je ljudska sposobnost nesumnjivo povećala. Međutim, ta neograničena i nezakonita inflacija novca stvorila je loše gospodarstvo i omogućila proizvodnju ogromnih, skupih oružja, koja prijete uništenjem samih rezultata takvog zgrtanja novca.

Umjesto da uživaju u miru, vođe velikih, imućnih zemalja sada naveliko planiraju kako da se spase od suvremenih razornih oružja, dok se ogromne sume novca bacaju u more za iskušavanje tog istog, groznog oružja. Takvi se pokusi izvode ne samo po cijenu ogromnih materijalnih izdataka, već i po cijenu mnogih nedužnih života, vezujući tako narode tih država zakonima karme. To je iluzija materijalne prirode. Rezultat poriva za zadovoljavanje osjetila je novac zarađen pomoću razorne energije, a taj se novac potom troši na uništavanje ljudske vrste. Tako se po zakonu prirode trati energija ljudske vrste, jer nije bila korištena za služenje Gospodina koji je, ustvari, vlasnik svih energija.

Bogatstvo potječe od majke Laksmi, božice sreće. Vedski spisi objašnjavaju da je božica sreće stvorena za služenje Gospodina Narayane, izvora svih nara ili živih bića. Nare su također namijenjene za služenje Narayane, Svevišnjega Gospodina, pod vodstvom božice sreće. Ako ne služi Narayanu ili Krsnu, živo biće ne može uživati u božici sreće te će stoga zakoni prirode kazniti svakoga tko pokuša nedopušteno u njoj uživati. Tako će sam novac postati uzrokom uništenja umjesto da bude uzrok mira i napretka.

Taj nezakonito stečen novac država otima od bijednih građana putem različitih poreza koji se slijevaju u razne državne i međunarodne ratne fondove, a potom rasipno troše. Građanin danas više nije zadovoljan s količinom novca koja je dostatna tek za izdržavanje obitelji i njegovanje duhovnog znanja, dvije bitne djelatnosti u ljudskom životu. On želi neograničene količine novca za zadovoljavanje svojih nezasitnih želja, a taj mu zgrnuti novac, u srazmjeru s njegovim nezakonitim željama, oduzimaju predstavnici iluzorne prirode u obliku liječnika, odvjetnika, poreznika, društava, ustanova i tzv. duhovnjaka, zatim su tu oskudice, zemljotresi i mnoštvo drugih nesreća.

Jedan škrtac koji je, po zapovijedi iluzorne prirode, oklijevao kupiti primjerak Back to Godheada, potrošio je dvije i pol tisuće dolara za tjednu dozu lijekova i potom umro. Slična se stvar dogodila i čovjeku koji je odbio potrošiti i samo jedan cent za služenje Gospodina; bacio je tri i pol tisuće dolara na sudski spor između članova svoga domaćinstva. To je zakon prirode. Ne posveti li se novac služenju Gospodina, po prirodnom se zakonu mora potrošiti kao pustošeća energija, u borbi protiv problema sa zakonom, bolešću itd. Budalasti ljudi ne mogu vidjeti ove činjenice pa ih zato varaju zakoni Svevišnjeg Gospodina.

Zakoni prirode nam ne dopuštaju da prihvatimo više novca nego što nam je potrebno za izdržavanje. Priroda svako živo biće opskrbljuje s njemu odgovarajućim skloništem i hranom, ali nezasitna pohlepa ljudskog bića unijela je nered u cjelokupno uređenje svemogućeg oca svih vrsta života.

Svevišnji je Gospodin uredio da u svijetu postoji i ocean soli jer sol je prijeko potrebna svakom živom biću. Na isti je način Bog osigurao dovoljno zraka i svjetla, također potrebnih živom biću. Svatko može uzeti određenu količinu soli iz te riznice, no ne smije uzeti više nego što mu je potrebno. Uzme li previše soli, upropastit će juhu, a ako uzme premalo, jelo će biti bezukusno. Međutim, ako uzima samo onoliko koliko mu je potrebno, hrana je ukusna, a on je zdrav. Težnja za bogatstvom, za nepotrebnim uzimanjem, štetna je, baš kao što je štetno previše soliti hranu. To je zakon prirode.