Samilost i bhakti

Kada osoba uzme utočište bhakti, milost prema svim živim bićima je prirodna osobina.

tasmat sarvesu bhutesu dayam kuruta sauhrdam
bhavam asuram unmucya yaya tusyaty adhoksajah

"Zato, dragi moji mladi prijatelji rođeni u demonskim obiteljima, molim vas, djelujte na takav način da zadovoljite Svevišnjeg Gospodina koji je iznad dosega materijalnog znanja. Odbacite svoju demonsku prirodu i neprijateljstvo ili dvostranost u svojim postupcima. Budite milostivi prema svim živim bićima poučavajući ih predanom služenju i tako postanite njihovi dobronamjernici." (Srimad-Bhagavatam 7.6.24)

Samilost ne postoji odvojeno od bhakti. Ljubav prema Gospodinu naziva se bhakti ili prema, a u odnosu na druga živa bića postaje prijateljstvo, samilost i ravnodušnost. To je inherentan osjećaj, svojstvo vječne prirode duše. U duhovnom svijetu ta se odlika manifestira kao prijateljstvo, a u materijalnom kao prijateljstvo prema bhaktama, samilost prema nevinima te ravnodušnost prema vrijeđaocima. To su različiti aspekti samilosti. U uvjetovanom stanju samilost je potpuno nerazvijena. Počinje s vlastitim tijelom, zatim se proširuje na članove obitelji, zatim na varnu ili stalež određene osobe te na zemljake, a na kraju ekspandira prema svim ljudima na svijetu. Samilost postaje potpuna kada se odnosi na sva živa bića. Patriotizam je samo jedan aspekt tog sentimenta, a u relaciji je s državom. Filantropija je samilost usmjerena na humanost. Vaišnava ne bi trebao biti ograničen tim sentimentom. On je samilostan prema svim živim bićima i ne želi uznemiriti nikoga.

.................................................................................